Među brojnim zapisima o Komovima izdvaja se onaj iz pera pjesnika i putopisca Ratka Deletića koji godinu prije svoje smrti pribilježi: „ Dođeš li na Komove, vidjećeš koliko ljepote i samoće nosi ova planina. Ovo mjesto je vidik, pogled u beskraj. Ovdje ima najviše grobova i mramora, ovdje se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovdje se rađa zora i sloboda, pjesma, ljubav i bol. Preko Komova su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici“. Zapisivao je to znajući da su se tu na Komovima, odigravali značajni istorijski događaji duboko ukorijenjeni u pamćenju Vasojevića, koji su oduvijek živjeli u uvjerenju da sloboda i ljudsko dostojanstvo moraju biti iznad svega.
Komove su posebno isticali i drugi brojni pisci i putopisci, naučnici i istraživači, novinari i zaljubljenici u visine i netaknutu prirodu. Posebno su ovoj planini hrlili turisti iz skoro svih zemalja svijeta suočavajući se sa čudesnim tajanstvom koje budi čovjekovu znatiželju da zaviri u dušu planine i u njoj potraži nešto novo i neviđeno. Godinama su ti svjetski putnici naglašavali da ih, pored prirodnih blagodeti, opčinjava tradicionalno gostoprimstvo domaćima ispod Komova koje nikada ne tamni, ostajući duboko urezano u sjećanjima zaljubljenika u prostore na kojima se ukrštaju putevi i ljudske sudbine ovjekovječene perom znanih i neznanih. Takođe, prije skoro jednog vijeka doktor filozofije, pisac, profesor, teolog Radoslav Jagoš Velišin Vešović zapisa da kuću ne treba graditi tamo odakle se ne vide Komovi. Zpisa to čovjek koji je 1891. godine prvi put „čelom na zemlju pao“ u svojoj rodnoj Bukovoj Poljani smještenoj ispod Komova, pjesmom opjevanih „hajdučkih dvorova“. Izgovori to čovjek koji je odlazeći u svijet željan znanja, nakon završene Duhovne akademije u Kijevu i usavršavanja na Sorboni, 1931. godine u Lozani na francuskom jeziku odbranio doktorsku disertaciju pod nazivoim „Tolstoj i problemi moralnog i religioznog vaspitanja“. Učini to čovjek koji 1935. godine objavi kapitalno djelo „Pleme Vasojevići“ i koga zbog duhovne veličine savremenici prozvaše „Tolstoj iz Bukove Poljane“. Vešović je u pomenutoj knjizi, obrađujući genealogiju vasojevićkih bratstava, njihovu istoriju i običaje, posebno isticao Komove, planinu neraskidivo utkanu u biće ponosnih gorštaka koji su vjekovima živjeli ispod njenih visova.
Tako se nekad pjevalo „Oj Komovi i doline / puni li ste omladine“. No, danas za razliku od minulih vremena u potkomovskim selima sve je manje naroda. Skoro da je potpuno utihnula momačka i djevojačka pjesma, dok su poznate vasojevićke igranke odavno postale prošlost. Mještani kažu da je omladina iz godine u godinu odlazila da živi u neke srećnije i bogatije krajeve, a da su zavičaju ostala vjerna uglavnom staračka domaćinstva i nešto momaka od kojih je rijetko koji uspijevao da sklopi bračnu zajednicu. To je svakako uticalo da dođe do drastičnog pada nataliteta, tako da se Osnovna škola „Milić Keljanović“ u Konjusima našla praktično pred zatvaranjem, i pored toga što je prije pet decenija ova obrazovna ustanova brojala blizu 400 učenika. Isto tako, rezultati poslednjeg popisa ukazuju da u ovom živopisnom i inspirativnom mjestu ima više zatvorenih kuća nego onih u kojima neko živi. Zato su pomenutu veselu pjesmu zamijenile mnogo tužnije strofe poput one: „Pala magla, pala gusta / ostaše nam sela pusta“.
Predsjednik mjesne zajednice Konjuhe Raško Babović navodi da upravo ta pjesma najbolje odslikava trenuno stanje u andrijevičkim selima. Naglašava da i one najveće optimiste polako hvata strah od pomisli da na ovim prostorima neće doći do obnavljanja jakih gazdinstava.
– U podnožju Komova nekada je bilo puno naroda. Skoro svaka kuća je brojala po desetak članova. Ljudi su držali veliku stoku, obrađivali imanja i tako održavali kontinuitet života. Međutim, uporedo sa zatvaranjem fabrika u Beranama i Andrijevici ljudi su sve više, pritisnuti nepovoljnim ekonomskim prilikama, počeli da se iseljavaju prema primorju i Podgorici i nekim drugim destinacijama u Crnoj Gori, ali i izvan nje. Tako negativan trend posebno je izražen poslednjih godina, što je dovelo do krajnje zabrinjavajuće situacije, o čemu govori i podatak da se seoski dom na Brodu koristi samo za sahrane. Zato je i život u našim katunima praktično stao, a na Komove se danas penju uglavnom turisti i naši ljudi koji samo tokom ljeta dođu u svoj zavičaj – navodi Babović.
Mještani se opravdano plaše da će ubrzo tišina zagospodariti u selima ispod Komova, ističući da samo korjenite društvene promjene mogu da uliju nadu za neko bolje sjutra.
– Iz godine u godinu sve više nas hvata i tuga i muka, gledajući kako Konjuhe i ostala sela ispod Komova polako nestaje sa mape živih. Bojimo se da je svaki pokušaj da se ovo područje spasi od daljeg propadanja zakasnio. Plašimo se da će ovo postati ničija zemlja gdje će gospodariti muk i tišina, iako ovo područje raspolaže sa izuzetnim prirodnim potencijalima. Samo korjenite promjene mogu da donesu boljitak, a za tako nešto su, prije svega, potrebni sposobni i pošteni kadrovi koji će znati da iskoriste prirodne ljepote Potkomovlja i prednosti sa kojima raspolažemo – smatraju mještani Konjuha.
Naglašavaju da uzroke ovakvog stanja treba trežiti u nedostatku radnih mjesta i neadekvatnom odnosu države prema selu i poljoprivredi.
– Svih ovih decenija našim selima se poklanjalo malo pažnje. Omladina je bila prepuštena sama sebi, bez ikakvog usmjeravanja u neku razvojnu priču. Rijetko ko je dobijao šansu za zaposlenje. U takvom ambijentu momci su se teško odlučivali za brak, odajući se nekom neobaveznom životu. Zato se nije čuditi što ovi krajevi polako ostaju pusti. Boli saznanje da naši ljudi svuda uspijevaju semo ne u svome zavičaju. Boli nas, takođe, što Komove sve više obavija samoća – navode Konjušani.
Boluju tako potkomovski gorštaci dok prebiraju sjećanja iz nekih minulih vremena, pokušavajući da ostave prolaz za neko bolje sjutra. Čine to znajući da se život na ovim prostorima i pored velikih seoba naroda nikada nije prekidao. Obnavljao se, kretalo se iznova u nove životne izazove. O tim vječitim seobama postoje brojni zapisi, priče, svjedočanstva koja govore o mukotrpnom, ali časnom trajanju ljudi na prostoru od Komova do Tifrana i od Nožice do Lješnice. Onih ljudi koji su, ne zaboravljajući svoje porijeklo, ispisivali slavne istorijske stranice jednog naroda kome su Komovi bili najveća zakletva, a čojstvo i junaštvo glavne životne odrednice.
D. Jovović